Najstarija djeca u porodici često imaju posebnu, ali i vrlo zahtjevnu ulogu. Biti prvo dijete donosi brojne prednosti – odgovornost, zrelost i povjerenje roditelja – ali i pritiske koje okolina često ne primjećuje.
U nastavku donosimo pet stvari koje najstarija djeca najčešće osjećaju, a o kojima se rijetko govori.
1. Emocionalni stres
Najstarije dijete se često doživljava kao pomoćnik ili čak „mali staratelj“ mlađe braće i sestara. Iako zbog toga postaju odgovorniji i snalažljiviji, taj teret može donijeti i emocionalni stres.
Kada se od njih očekuje da uvijek budu primjer drugima, mogu razviti povećanu anksioznost – posebno ako imaju osjećaj da ne ispunjavaju roditeljska očekivanja. Takav pritisak ponekad dovodi do perfekcionizma i prekomjernog rada, što u odrasloj dobi može prerasti u hroničan umor.
2. Uloga mirotvorca
Prvorođeni se često nađu u ulozi posrednika u sukobima mlađe braće i sestara. Iako to razvija njihove komunikacijske i diplomatske vještine, često osjećaju da niko ne posvećuje pažnju njihovim potrebama i emocijama. U stalnoj težnji da smire druge, zaboravljaju na vlastiti mir.
3. Osjećaj da nisu dovoljni
Očekivanja od najstarijeg djeteta obično su najviša. Roditelji od njih očekuju zrelost, pomoć, dobar uspjeh i odgovornost – sve to dok su još djeca. Zbog toga mnogi prvorođeni razviju osjećaj da nikada nisu „dovoljno dobri“.
Takav unutrašnji pritisak može uticati na samopouzdanje, jer i kada postignu uspjeh, imaju osjećaj da su mogli bolje.
4. Gubitak potpune pažnje
Prije dolaska braće i sestara, prvorođeni uživaju u nepodijeljenoj pažnji roditelja. No, kada porodica poraste, ta pažnja se dijeli – i to često izaziva osjećaj gubitka.
Osim pažnje, sada moraju dijeliti igračke, prostor, pa i roditeljsko vrijeme. Istraživanja pokazuju da djeca tek oko četvrte godine uče istinski koncept dijeljenja, pa je sasvim prirodno da im taj proces nije uvijek lak.
5. „Ljudski budilnik“ porodice
Najstarije dijete često postaje uzor i vodič mlađima – ono koje ih budi, uči, pomaže u oblačenju ili domaćim zadacima. Iako to roditeljima olakšava svakodnevicu, valja imati na umu da su i ta djeca samo ljudi, a ne mali pomoćnici bez granica.
Potrebno im je priznanje, razumijevanje i prostor da i sami budu djeca, bez osjećaja stalne odgovornosti.
Najstarija djeca često odrastaju ranije nego što bi trebala – i upravo zbog toga kasnije u životu postaju izuzetno brižna, pouzdana i sposobna. No, da bi zadržala te kvalitete bez osjećaja iscrpljenosti, potrebno im je ono što svi zaslužuju: podrška, razumijevanje i pravo da ponekad budu samo djeca.
