Mnogi ljudi odrastaju u porodicama koje na prvi pogled nisu obilježene otvorenim nasiljem ili teškim traumama, ali ipak ostavljaju duboke emocionalne posljedice koje se prenose u odraslu dob. Suptilni oblici zanemarivanja, neprepoznavanja emocija ili neizgovorena porodična pravila često oblikuju obrasce ponašanja koji kasnije mogu rezultirati anksioznošću i poteškoćama u međuljudskim odnosima.
Psihoterapeutkinja Mayya Ushioko identifikovala je nekoliko najčešćih obrazaca iz djetinjstva koji, iako možda nisu uvijek vidljivi, mogu imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje.
Najčešći obrasci ponašanja koji mogu voditi ka anksioznosti:
1.Konstantno upoređivanje s braćom i sestrama
Djeca koja se često porede sa svojim braćom ili sestrama nerijetko razvijaju osjećaj nesigurnosti i nedovoljnosti. Ovakvo poređenje umanjuje djetetovu jedinstvenost i stvara pritisak da se stalno dokazuju.
2.Postojanje tabu tema u porodici
Porodice u kojima je određene teme – poput emocija, seksualnosti, problema sa zavisnostima ili konflikata između roditelja – bilo zabranjeno spominjati, često stvaraju kod djeteta osjećaj nesigurnosti i zbunjenosti. Odrastanje u takvom okruženju može rezultirati poteškoćama u izražavanju emocija i suočavanju sa problemima u odrasloj dobi.
3.Neprepoznavanje i ignorisanje emocija djeteta
Ako dijete ne dobije prostor da izrazi svoje emocije i bude prihvaćeno sa svojim osjećanjima, ono može razviti uvjerenje da su njegove emocije nevažne ili pogrešne. Takav obrazac utiče na samopouzdanje i emocionalnu stabilnost u kasnijem životu.
4.Etiketiranje djeteta kao „problematičnog“
Kada se djetetu bez razumijevanja i istraživanja razloga za njegovo ponašanje pripisuje etiketa „teškog“ ili „problematičnog“, ono često internalizuje takvu sliku o sebi. To može dugoročno narušiti njegovo samopouzdanje i povećati sklonost ka anksioznim mislima.
Put ka zdravijem emocionalnom životu
Kako navodi Ushioko, prepoznavanje ovih obrazaca prvi je korak ka njihovom prevazilaženju. Iako su ovi oblici porodične dinamike u mnogim porodicama prisutni, to ne znači da moraju definisati naše emocionalno stanje zauvijek.
Psihoterapija i rad na sebi mogu pomoći da se razjasne porijeklo ovih obrazaca, razviju zdraviji mehanizmi suočavanja i izgradi jači osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. Bez obzira na prošla iskustva, moguće je izgraditi kvalitetnije odnose i stabilniju unutrašnju ravnotežu.
