Anksioznost kod djece nije uvijek lako prepoznati. Za razliku od odraslih, djeca često ne znaju ili ne mogu jasno izraziti šta ih muči. Umjesto da otvoreno kažu da su zabrinuti ili da ih nešto plaši, oni to često izražavaju kroz promjene u ponašanju, tjelesne tegobe ili svakodnevne navike koje iznenada postanu drugačije.
Upravo zato, mnogi roditelji ne shvataju odmah da se njihovo dijete suočava s anksioznošću. Ne zato što nisu pažljivi, već zato što anksioznost kod djece često nosi masku koja izgleda kao neposlušnost, stidljivost ili fizička bolest.
Ako ste roditelj, staratelj ili radite s djecom, obratite pažnju na ove znakove – oni mogu ukazivati na to da dijete proživljava anksioznost, iako to ne zna ili ne može reći.
Tjelesne tegobe bez medicinskog objašnjenja
Jedan od prvih i najčešćih simptoma anksioznosti kod djece jesu žalbe na bolove – najčešće u stomaku, glavi ili osjećaj mučnine – koje se javljaju bez jasnog fizičkog uzroka. Ovi simptomi se posebno pojačavaju u situacijama koje dijete doživljava kao stresne: odlazak u školu, odgovaranje pred razredom, upoznavanje novih ljudi ili promjena rutine.
Djeca često nemaju razvijen emocionalni vokabular da kažu: “Zabrinut sam” ili “Osjećam strah”, pa njihovo tijelo govori umjesto njih. Roditelji tada ponekad pomisle da se dijete pretvara ili izbjegava obaveze – a zapravo se iza svega krije stvarna unutrašnja borba.
Pretjerana i stalna zabrinutost
Svi se ponekad brinemo, i djeca nisu izuzetak. Međutim, kad dijete pokazuje konstantnu, intenzivnu zabrinutost zbog stvari koje drugima djeluju bezazleno – poput greške na kontrolnom, kašnjenja roditelja po njih, bolesti ili društvenih situacija – to može biti znak anksioznosti.
Kod djece koja se bore s anksioznošću, ova zabrinutost često postaje opsesivna. Počinje ometati njihovu svakodnevnicu, igru, koncentraciju i odnose s drugima. Brige im “ne silaze s uma”, a svijet im počinje djelovati kao prepun opasnosti.
Izbjegavanje aktivnosti i situacija
Još jedan čest pokazatelj anksioznosti jeste nagla promjena u ponašanju kada je riječ o društvenim ili školskim aktivnostima. Ako dijete odjednom počne izbjegavati odlazak u školu, druženje s prijateljima, spavanje kod bake ili školsku priredbu, to nije nužno znak lijenosti ili buntovništva – već pokušaj da se izbjegne situacija koja u njemu izaziva stres.
Za anksiozno dijete, izbjegavanje je strategija preživljavanja. Njihov mozak percipira određene situacije kao prijetnju, i tijelo automatski reaguje željom da se skloni, da pobjegne – čak i ako odrasli ne vide stvarnu opasnost.
Problemi sa spavanjem i apetitom
Anksioznost često remeti tjelesni ritam. Djeca koja su preplavljena brigama mogu imati poteškoće s uspavljivanjem, često se bude tokom noći, imaju noćne more ili izražavaju strah od mraka i samoće.
Slično je i s apetitom – neka djeca izgube apetit, dok druga jedu previše, posebno u trenucima kada se osjećaju nesigurno. Ove promjene ne treba ignorisati, jer tijelo često šalje prve znakove da se nešto dešava “iznutra”.
Traženje sigurnosti i stalne potvrde
“Hoće li sve biti u redu?”
“Jesi li siguran da neće padati avion?”
“A šta ako se nešto loše desi?”
Ako dijete često postavlja ovakva pitanja i stalno traži potvrdu da je sve u redu – iako ste mu to već više puta rekli – moguće je da se iza tog ponašanja krije anksioznost. Ovo traženje sigurnosti nije pokušaj manipulacije, već potreba da se umire vlastite misli koje stvaraju strah i nemir.
Takva djeca traže predvidivost, rutinu, jasnoću – jer se u suprotnom osjećaju izgubljeno i preplavljeno emocijama koje ne razumiju.
Šta roditelji mogu učiniti?
Najvažniji korak je – slušati i primijetiti. Anksioznost kod djece se može uspješno ublažiti i tretirati, ali samo ako se na vrijeme prepozna. Djeci treba sigurno okruženje, podrška i razumijevanje. Ne treba ih posramljivati zbog njihovih strahova, već im pomoći da ih polako i uz podršku savladaju.
Ako sumnjate da vaše dijete pokazuje znakove anksioznosti, obratite se pedijatru, školskom psihologu ili stručnjaku za mentalno zdravlje djece. Rano prepoznavanje i podrška mogu imati ogroman uticaj na djetetov razvoj, samopouzdanje i kvalitet života.
