Djeca iz kuća koje imaju pse pokazuju znakove boljeg socijalnog i emocionalnog stanja od djece iz kuća koja nemaju psa, sugeriše istraživanje objavljeno u časopisu Pediatric Research.
Tim stručnjaka s Telethon Kids Instituta i sa Univerziteta zapadne Australije proučavao je upitnike koje je popunilo više od 16,40 domaćinstava s djecom u dobi od dvije do pet godina. Nakon što su razmotrili dob, spol, navike spavanja i nivo obrazovanja roditelja, ispitali su utjecaj pasa na malu djecu. Autori su analizirali podatke prikupljene između 2015. i 2018. godine u sklopu studije Playce.
Roditelji djece u dobi između dvije i pet godina ispunili su upitnik kojim su procjenjivali tjelesnu aktivnost i socijalno-emocionalni razvoj svog djeteta. Od 1.646 domaćinstava obuhvaćenih istraživanjem, 686 je imalo psa. Djeca iz domaćinstava koja posjeduju pse imali su 23 posto manje vjerovatnosti da će imati poteškoća s izražavanjem i prepoznavanjem osjećaja i socijalnim interakcijama od djece koja su odrastala u porodici bez psa.
Otkriveno je i da djeca koja odrastaju uz psa imaju 30 posto manje šansi za antisocijalno ponašanje. Autori studije utvrdili su da je 40 posto manja vjerovatnost da će ta djeca imati problema u interakciji s drugom djecom, a 34 posto je vjerovatnije da će se ponašati socijalno inteligentno i pažljivo u igranju s drugom djecom.
Također, utvrdili su djeca iz domaćinstva koja posjeduju pse rjeđe imaju emocionalne probleme. Izvanredna profesorica Hayley Christian, autorica istraživanja, smatra da je zanimljivo vidjeti kolika je razlika između djece čija porodica ima psa u domaćinstvu, u odnosu na porodice koje ga nemaju.
“Iako smo očekivali da će vlasništvo nad psima donijeti neke dobrobiti vezane uz ponašanje male djece, iznenadili smo se da je sama prisutnost porodičnog psa u domaćinstvu, povezana s mnogim pozitivnim ponašanjima i osjećajima”, rekla je. Čak je i među domaćinstvima u kojima je pas član porodice postojala razlika između djece, zavisno o tome koliko su djeca bila uključena u brigu o svom ljubimcu. Ona djeca koja su se pridružila svojoj porodici u šetnjama psa barem jednom sedmično, imala su 36 posto manju vjerovatnost da će imati loš socijalni i emocionalni razvoj u poređenju sa djecom koja su šetala sa svojim porodičnim psom manje od jednom sedmično.
Dalje, djeca koja su se igrala sa svojim porodičnim psom tri ili više puta sedmično imala su 74 posto veću vjerovatnost da će se redovno ponašati pažljivije i brižnije od djece koja su se igrala sa svojim psom manje od tri puta sedmično.
Djeca iz porodica koje posjeduju pse imali su 23 posto manje vjerojatnosti da će imati poteškoća s osjećajima i socijalnim interakcijama od djece koja nisu posjedovala psa. Christian je napomenula kako njihova otkrića sugerišu da “primanje psa u porodicu” može imati koristi za razvoj i dobrobit djece. “Velika povezanost između djece i njihovih kućnih ljubimaca može se odraziti na količinu vremena provedenog u zajedničkoj igri i šetnji, što posljedično može poticati socijalni i emocionalni razvoj djeteta.”
Autori upozoravaju da zbog posmatračke prirode studije nisu mogli utvrditi tačan mehanizam kojim vlasništvo nad psima može koristiti socijalnom i emocionalnom razvoju male djece. Dodaju da bi daljnja istraživanja trebala procijeniti potencijalni utjecaj “imanja” različitih vrsta kućnih ljubimaca ili utjecaj koji privrženost djece prema svojim kućnim ljubimcima može imati na razvoj djeteta tokom njihovog života, prenosi Večernji.
