Nikad više serija, a nikad lakši top 10 izbor. Opet, to ne znači da je 2023. godina bila nužno loša za TV produkciju, naprotiv. Prije će biti da su neke serije bile toliko briljantne, da su lako potjerale i one odlične ispod crte.
Uostalom, godina u kojoj dobijete makar jedno televizijsko remek djelo svakako ne može da bude loša, a 2023. imala je skoro dva, kojima se ništa nije moglo ni dodati, ni oduzeti.
Ono po čemu ćemo je, pak, posebno pamtiti jeste beskompromisnost sa kojom su njeni najbolji autori secirali traume, boli, disfunkcije, toksične crte porodice, bila biološka ili odabrana, nuklearna ili šira, ljudska ili vanzemaljska.
U svakoj od deset serija koje smatramo najubjedljivijim izdancima ovogodišnje televizije, porodica je bila početak i kraj svega. Koliko god toksična bila, od nje se nije moglo pobjeći, sa njom se moralo suočiti, po svaku cijenu. A ta sučeljavanja onih koji su podizani sa vukovima, dali su nam neke od najboljih minuta u istoriji malih ekrana.
10. The Fall of the House of Usher
Najuspjelija serija u opusu Majka Flanagana i definitivno jedna od najboljih adaptacija inspirisanih opusom Edgara Alana Poa. U Netfliksovoj „The Fall of the House of Usher“, najveći među horor piscima sreo se sa „Succession“ i epidemijom zavisnosti od opioida u Sjedinjenim Državama, koja je postala jedna od gorućih tema filmskih i TV autora, ali je niko, mimo autora drame „Dopesick“ sa Majklom Kitonom, nije obradio tako prodorno kao Flanagan.
Ova vizija čuvenog „Pada kuće Ašer“, prožeta brojnim omažima i drugim Poovim kultnim djelima, ultimativno je ljubavno pismo velikanu književnosti i sočna poslastica za fanove horora s angažovanom oštricom, ali i nešto što gađa i pogađa i gledaoce koji baš i nijesu zaljubljeni u stravu i užas. I takvu publiku ostaviće bez daha Flanaganovi vizuelni i narativni izbori kojima je oslikana toksičnost porodice Ašer, a kroz nju i mnogi gavrani našeg doba.
9. Time
Trijumfalan povratak Džimija Mekgaverna i nešto što smo priželjkivali svim srcem, ali smo se plašili da ga nećemo dobiti. No, nakon bravurozne prve sezone BBC antologije „Time“ sa Šonom Binom i Stivenom Grejemom, vrsni britanski autor, ovog puta u scenarističkoj sobi sa Helen Blek i sa Džodi Vitaker, Belom Ramzi i Tamarom Lorens ispred kamere, uspio je da isporuči još jednu ultimativnu zatvorsku dramu.
Prikaz katastrofalnog ustrojstva britanskog zatvorskog sistema užasavajući je i u drugoj sezoni kroz koju se, kao glavni motivi, provlače majčinstvo i kritika sistema (i institucionalnog, i cjelokupnog društvenog), koji ne samo što ne pomaže, nego svojim nečinjenjem truje opstanak moderne porodice.
U nastavku, Mekgavern i Blek pretvorili su „Time“ u još intimniji horor šou, a serija, pritom, nije izgubila ni djelić angažovane, socijalno osviješćene oštrice. Na koncu, iako nijesu dosegnuli savršenstvo iz prve sezone, za slojevit i prodoran način na koji su humanizovali svoje junakinje, a kroz njih i sve zatvorenike i zatvorenice koji se u britanskim medijima (i šire) najčešće tretiraju kao brojke i puka statistika, zaslužili su dubok naklon.
8. Scavengers Reign
Najoriginalniji saj-faj godine, i to ne samo na polju animacije. Gledajući kriminalno potcijenjenu „Scavengers Reign“ Džozefa Beneta i Čarlsa Etnera konstantno ćete trljati oči i sakupljati sopstvenu vilicu sa poda, nevjerujući koliko su čudesa uspjeli da sakupe u samo 12 polučasovnih epizoda.
Planeta Vesta Minor, na kojoj nakon katastrofe završava šaka preživjelih članova posade broda „Demeter 227“, možda je i najpunokrvniji i najslojevitiji lik čijoj smo karakterizaciji svjedočili ove TV godine. Lako je zamisliti i ser Dejvida Atenboroua, i Hajao Mijazakija kako je gledaju, kako se dive… I kako uzdišu, što od ljepote, što od užasa, odlično znajući kakva bi jedina sudbina, pri susretu sa čovjekom, mogla da sačeka tu raskošnu floru i faunu.
Kad je sudbina ove daleko najpotcjenjenije HBO produkcije u pitanju, ono čemu se valja nadati jeste da će doživjeti produžetak. Čudesni svijet Veste Minor zaslužio je još mnogo minuta na malim ekranima, a kreatori priliku da nastave da nam pakuju prodorne životne istine o tosičnosti naše velike, ljudske porodice isporučujući, pritom, nešto frapantno svježe i novo u svakoj svakcatoj epizodi.
7. Dead Ringers
Najfascinantniji tjelesni horor na televiziji, dupli, „sestrinski“ tour de force Rejčel Vajs i mnogo više od pukog „restarta“ klasika Dejvida Kronenberga. U Amazonovoj mini-seriji „Dead Ringers“, koja nije imala pravo da bude ovoliko dobra, kreatorka Alis Birč pronašla je efektan i bitno drugačiji način da uradi isto što i filmski horor maestro: da prestravi i zgrozi, ali i preplavi neopisivom tugom i bijesom. I pokloni nam seriju koja je komplikovana i kompleksna taman koliko i njene bliznakinje.
Birč je od Kronenberga zadržala „skelet“, a seriji je obezbijedila drugačije meso, kao i vrstu tjelesnog horora. Svi ti eksplicitni, close up kadrovi vaginalnih porođaja i rascijepanih međica, urlika, suza, hektolitara krvi izlivenih iz zgrčenih materica, prokleto su realni. A kada znate da se sve te stvari događaju milionima žena širom svijeta, cijala priča postaje mnogo strašnije nego ijedan kronenbergovski body horror.
Dok se zalaže za svijet u kojem se trudnice ne tretiraju kao steone krave; u kojem nijedna žena koja ne može da ima djecu neće osjećati krivicu; u kojem nijedna majka, koja nije tražila pomoć na vrijeme plašeći se porođaja u bolnici, neće jecati sa mrtvorođenom bebom na grudima; u kojem nijedna porodilja neće iskrvariti do smrti u bolnici samo zbog toga što je imala „pogrešnu“ boju kože – Birč, jednostavno, raznosi. Čak i kada previše komplikuje, ili prebrzo napusti moćnu ideju, njen šou je hipnotišući, zadivljujući, za duboko poštovanje. I bolji nego išta što smo mogli da očekujemo od „ributa“ bilo čijeg, a kamoli Kronenbergovog klasika.
6. Mrs. Davis
Najnepredvidljivije i najuvrnutije televizijsko putovanje, ne samo 2023. godine. I šou koji je daleko, ali miljama daleko od samo još jedne „misteriozne TV kutije“ Dejmona Lindelofa.
Misteriozni su načini i razlozi Božji, a takvi su i Lindelofovi. Njegove serije su, stoga, uvijek frustrirajuće koliko i fascinantne, dok tako arogantno zahtijevaju da uložite malo više vjere u njih. Da budete spremni i da se opečete, ako treba, da biste na kraju dobili nešto vrijedno. A u seriji „Mrs. Davis“, to nešto što dobijate ne da jeste vrijedno, nego je – neprocjenljivo.
Iza priče o kaluđerici iz Teksasa koja ne vjeruje u Boga, a postaje Isusova nevjesta (bukvalno se udaje za njega) i dobija zadatak da uništi Sveti gral (zato što je to jedini način da sa Zemlje zbriše i AI kreaciju koju su ljudi počeli da tretiraju kao božanstvo) – krije se mnogo više od forsiranog bizarluka. Prije svega, debata o prirodi vjere i slobodne volje. I našeg trčanja da slobodu okačimo o klin čim se na horizontu pojavi bilo što za što se možemo uhvatiti kao dijete za majku. Bila to nauka, religija, magija, tehnologija – manje je bitno; princip je uvijek isti, nema mnogo razlike između Isusa i ChatGPT.
A u srcu Lindelofove žanroslamajuće priče, u kojoj se čas grle, čas svađaju rom-kom, saj-faj, akcija, triler, religijska epopeja, Looney Tunes komedija i porodična drama, možda je i najjače ovo posljednje. Bez majke, kćerke i njihovih disfunkcija, koje briljantno dočaravaju Beti Gilpin i Elizabet Marvel, Lindelofova krajnja poruka bila bi mnogo manje ubitačna.U „Mrs. Davis“, pak, taj dio o ljubavi, vjeri i praštanju najjača je karika, baš kao i u njegovoj najboljoj „misterioznoj kutiji“… Jednoj i jedinoj „The Leftovers“.
5. The Curse
Najsubverzivnija i najveća neprijatnost emitovana na malim ekranima. Čak i ako su vam dobro poznati radovi Nejtana Fildera, Benija Safdija i Eme Stoun, velike su šanse da ste ostali zatečeni. Šoutajmova „The Curse“ potpuno je novi nivo neugodne televizije… One koja je briljantna upravo zbog toga što je toliko neprijatna.
Mnogo je toga za otpakovati u ovoj priči o krizi braka dva lažnjaka, od karaktera glavnih likova, tih beskičmenjaka sa metlama u dupadima, koji toliko žele da se svima dopadnu, da su unaprijed osuđeni na to da svi još više ne mogu očima da ih vide… Sve do tema koje se suptilno, a britko obrađuju, počevši od džentrifikacije, rasizma, prisvajanja tuđe kulture, bijele privilegovanosti i krivice, do industrije zabave, ekspanzije rijalitija i ušminkanog dobrotvornog rada.
Kroz sve to, u prvom (nadamo se ne i posljednjem) zajedničkom projektu, Filder, Stoun i Safdi vode publiku bez ijedne greške u koracima, pokazujući se kao monstruozni, gotovo nehumani velemajstori za balansiranje komedije i tragedije. Za ljubitelje subverzivne televizije, one koja otkriva nešto novo poslije svakog gledanja, više nego dovoljno. Ma, možda i previše dobro.
4. Rain Dogs
Oliver Tvist, ali sa sisama, njuške koje zavolite na prvu foru – i najdikensovskija priča koju je moguće zamisliti u modernom vremenu. Nemajući pravu porodicu, Kostelo (Dejzi Mej Kuper), Ajris (Fler Tažen) i Selbi (Džek Farting) napravili su svoju, beskrajno nesavršenu i tragično disfunkcionalnu, ali tako ludo štosnu, toplu i milu, da je sve što od starta želite – da im se pridružite. I kažete im da će sve biti u redu.
„Rain Dogs“ jedna je od onih serija koju niko ne gleda i koja, čini se, zapravo i postoji da biste ipak, tokom nekog pijanog razgovora za šankom, upoznali nekog ko je, ipak, zna; kome je od nje srce igralo i plakalo; i koja mu znači makar koliko i vama.
Tako da, koliko god bilo nepravedno to što nije stekla zasluženu publiku, postoji nešto plemenito u tome što je BBC i HBO dramediji „Rain Dogs“ baš takva sudbina. Autsajderska do kraja, kao i životi njenih junaka, koji savršeno opravdavaju ono ime pjesme Toma Vejtsa u naslovu. Noseći svoju mizeriju prkosno i ponosno, kao ordenje.
3. Happy Valley
Sedam predugih godina čekanja višestruko je isplaćeno u finalu u kojem je Ketrin Kejvud (Sara Lankašer) konačno odjahala u zalazak sunca i dobila malo mira za svoju napaćenu, ponositu dušu. I naravno da je Sali Vejnrajt znala što radi kada je odbila da Risa Kona zamijeni starijim glumcem, kada je tražila da sačekaju da odraste ne bi li nastavila da snima „Happy Valley“. Patina vremena dala je njenoj krimi-drami autentičnost koja se ne može kupiti novcem.
Od 2014. kada je lansirana, BBC krimi-drama „Happy Valley“ bila je i ostala punokrvni primjer svega onoga na što mislimo kada kažemo „britanska izvrsnost“. Uzbudljiva kao proceduralac; prodorna i alarmantna kao kritika sistemske impotencije države i policije koja dozvoljava da narkotici pojedu čitav jedan grad; hipnotišuća kao drama o porodici obilježenoj zločinom – ovo je jedna od onih priča o traumi poslije kojih vam nije dobro… Na najbolji mogući način.
2. The Bear
Svaki sekund je bitan u seriji čijim kulinarskim hazarderima sve vrijeme jedete iz ruke. Ponajviše Karmiju (Džeremi Alen Vajt), tom perfekcijom progonjenom generalu koji je, u suštini, samo krhko, nedovoljno voljeno dijete… Ali i totalnom luzeru Ričiju (Ibon-Mos Barak), krivoj Drini na dvije noge za koju ste mislili da se nikad ne bi mogla ispraviti… A onda je kičmu pretvorio u čeličnu šinu u drugoj sezoni serije „The Bear“.
U jednoj od najpromišljenijih Amazonovih serija, kreator Kristofer Storer ključnu mantru iz paklene kuhinje šefa Karmija nagazio je, do daske. Nijedna sekunda nije utrošena budzašto: svaka sitnica, svaka pjesma o Čikagu, svako gostovanje velike zvijezde sastojak je vrijedan Mišelinovih pet zvjezdica. Od Džona Bertnala u prvoj, do Džejmi Li Kertis, Boba Odenkirka i Olivije Kolman u drugoj sezoni, sa jednom od najtenzičnijih porodičnih večera u istoriji televizije.
I sve te sočne sekunde usmjerene su samo na jedno: da vam pokažu koliko je jebeno teško (p)ostati svoj i ostvariti se u svijetu koji vam krčka poraze još od rođenja. U godini za nama, od „The Bear“ ne postoji prodornija priča o ličnom i kolektivnom samoostvarenju.
1. Succession
Apsolutni kralj televizije, jedino remek djelo iz 2023. godine, serija poslije koje zaboravljate da ijedna postoji. Poslije skoro pet godina aritmija, napada panike i anksioznosti od suživota s uznemirujuće sjebanim likovima Džesija Armstronga, na gorivu od dušoslamajućih melodija Nikolasa Britela, iz cijele priče samo mi, gledaoci, izašli smo kao pobjednici. Roj-alnim ožiljkom obogaćeni, nakon svjedočenja padu čitave porodice Roj.
Boba oko novca i fotelje Logana Roja (Brajan Koks), na koncu, ispala je samo mamac, oblanda u koju je Armstrong vješto umotao sagu o transgeneracijskoj traumi, istoriji koja je osuđena da se ponavlja – i prokleto slomljenim roditeljima koji uvijek, gotovo bez izuzetka, stvaraju duboko slomljenu djecu. A kako su ih samo odigrali Džeremi Strong, Kiran Kalkin, Sara Snuk, Alan Rak… I kakav im je samo šou zabiberio Metju Mekfejden.
Bolje od „Succession“, teško da može, bilo koje televizijske godine. I zbog toga beskrajno raduje to što je jedno ovakvo parče najfinije TV umjetnosti „priznato“ još tokom emitovanja, što je, za razliku od sebi sličnih remek djela „Better Call Saul“ ili „The Wire“, steklo i masovnu publiku i nagrade „za života“. Ma, kakvi zmajevi i bakrači… Roy to the world!
ISPOD CRTE: Barry, Somebody Somewhere, Gen V, Breeders, Wolf, Silo, I’m a Virgo, The Great, The Last of Us, Beef
